Poštovani Žarko,
Najpre se nadam da ćete mi oprostiti što se već duže vreme nisam javljao. Bio je to plodan period egzistencijalnog propitivanja u nekoj vrsti otuđenosti od sveta, period mirovanja u kome sam na kraju odlučno shvatio da je stvaralaštvo podstaknuto čežnjom za lepotom ono što život čini dostojnim življenja. Naučio sam šta znači ostati začuđen u iskonskom filozofskom smislu i pritom odan stvaralaštvu. Postalo mi je takođe jasno da filozofija kao moja primarna opredeljenost nije nešto samosvojno i odrešeno od života u metafizičkim maglama, već u otvorenosti jedino (uz poeziju) iskazivo iskustvo života. Otvorenost filozofije drugim disciplinama duha, pre svega pesništvu daje, nama pojedincima koji tragamo za okrajcima smisla i iskonom lepote, neslućene mogućnosti. To je, čini mi se, ono što Nietzsche doživljava kao vitalizam života, impuls, herojstvo filozofije. A naš glavni zadatak u vremenu brzine i tehnološke moći postaje otvoriti se ka lepoti iskona, onoj erotičnoj predaju na kojoj je grčka civilizacija izgradila svoj horizont. Postaje, takođe, jasno da savremeno doba opterećeno obiljem, u nedohvatnosti svog utemeljena u jeziku, iz života uklanja pojam uzvišenosti koji danas postaje jedina mogućnost odrana od besplodne materijalizuje stvarnosti u virtuelni svet otuđenja. Prepoznavanje uzvišenosti je mogućnost prepoznavanja autentičnosti, živog životnog impulsa stvaralaštva koji je, tragom grčkog zanosa, uslovio da možemo govoriti o erotizovanju kulture. Drugim rečima, zagovaram zanos koji jedini može da postakne pojedinca da opstane kao stvaralačko, a ne destruktivno biće. Zanos, uzvišenost i autentični opstanak postaju žarišni pojmovi savremenog govora o mogućnosti filozofije i pesništva. Baš onako kako je pisao Heinrich Heine:
Pjevam sad u tmini;/ Ako mi pjesma i nije radosna/Ipak mi ona tjera strah.
Odano,
Nenad Obradović
Dragi Žarko,
Već nam je postalo jasno da bez pisanja i čitanja za nas nema života. Pisanje i čitanje prate jedno drugo i poput kakvih suputnika dotiču naše biće obično na najranjivijim mestima, onde gde boli, gde su ožiljci i ogrebotine. I kada trebam odgovoriti na pitanje zašto pišem to je jedan od osnovnih razloga – naime, pišem jer je to jedini mogući način da iz sumorne i ubrzane stvarnosti varljivih događaja izvučem događajnost smisla koja se tiče mog unutrašnjeg bića. Kako Vam je poznato veliki pisci poput Kafke ili Pessoe su proživeli iskustvo nelagode kada je posredi pisanje; uvek na granici toga da li nešto obrisati ili objaviti. Čini mi se da je naše doba ušlo u jednu drugačiju radikalnost kada je u pitanju sama ideja pisanja. Naime, pisanje je sve manje stvar nelagode, tog unutrašnjeg poticaja za ispoljavanjem nepodnošljive praznine života, koliko je postalo poza, jedna prolazna informacija osenčena nizom upečatljivih slika koje imaju za cilj da ideološki upotpune opšta mesta društvenog govora. Zato su akademski radovi, obimne knjige znanstvenika koje više niko ne čita, stvar prošlosti. U njima prevladava hermetična slika stvarnosti, jedan obrazac koji isključuje iz svog horizonta svaku otvorenost tekstu i naposletku jeziku samom. Na ovo promišljanje naveo me Vaš jutrošnji blog u kome pojašnjavate zašto uopšte pišete blog i pritom se pozivate na ustrajnost koju je u pisanju imao Paul Valéry. Za njega je bitno, a ja se tu u potpunosti slažem, jedan ritam pisanja koji svi mi koji pišemo neizostavno trebamo uzgajati poput neke drage biljke, marljivo, nežno i predano. Čistoća dana iskri se kroz naše reči upisane u taj dan. Tu se nalazi snaga bloga kao forme, otvorenost u kojoj uvek možemo pronaći pukotine, zareze, ono što Deleuze naziva ,,amalgami linija, zakrivljenja’’. Zato mi je posve drago da pišete na način na koji pišete jer, bar kada sam ja u pitanju, ovim svojim dnevnim tekstovima otvarate pitanja koja kruže i opsedaju. U formi bloga vidljiv je taj duh koji, kako pišete, ,,otvara prostor-vrijeme jasnoće otvorenosti svijeta čak i kad je sve u znaku neminovne propasti.’’ Otuda se za (naše) pisanje može reći da je koliko stvar potrebe, toliko stvar discipline duha, pritom nasrtaj na propadljivu stvarnost u smislu jedne neminovne otvorenosti za nadolazeće novo, ono smisleno i lepo.
Budite dobro.
Nenad Obradović
Poštovani Žarko,
Nadam se da ste dobro i zdravo. Hvala Vam na Tvrđi čiji ste mi poslednji broj nedavno prosledili.
U ovo teško vreme opakih slutnji rata, nasilja i ideološke kontrole vratio sam se čitanju književnosti. U njoj je čini mi se razotkriveno leglo naših slabosti i egzistencijalnih zjapova koje od nas čine slabiće nedovoljno hrabre da se bore za svetost života, uprkos svemu i svakome. Jer glavni je danas naš zadatak proslaviti život, dati mu svetu dimneziju, ne dopustiti da se svede na puko ispunjenje moći koja nadasve, kako je primetio Heidegger, moćuje i želi uvek i iznova još da moćuje. Ispunjenost života nije u nekim projektovanim teritorijama budućnosti, krvlju natopljenim zemljama, junaštvu i nasilju, nego se ogleda u preobilju unutrašnjeg života, u osećajnosti toga jesam, sada i ovde. Rilke se upinje da dokaže baš to kada neprekidno u svojim zapisima priziva ispunjenost koja se već zbila.
Čitao sam nedavno Malaparteovu Kožu i ostao zapanjen dubinom uvida i stilskim rešenjima toga maestralnog pisca. Koža je, rekao bih, možda najbolji roman koji sam ikada pročitao baš zbog toga što se u njemu nedvosmisleno razotkriva beda ljudske prolaznosti, skrovitost našeg zla, potištenost naše hrabrosti, ukratko krhkost ljudskog biti. Sada čitam dojmljiv i gotovo zaboravljen roman Vladana Desnice Zimsko ljetovanje u kome se otvara pitanje čoveka stešnjenog ratom, navikama i oskudicom smisla. Palo mi je, pritom, na pamet da ste napisali jedan tekst o Vladanu Desnici pa bih voleo da mi ga prosledite kako bi ga objavio na Filozofskom magazinu.
Napišite koju reč…
Srdačno,
Nenad
Dragi Nenade Obradoviću,
Vaše refleksije o razlozima zašto sve više čitate ona književna djela s kojima možemo uspostaviti otvoreni razgovor o temeljnim pitanjima naše suvremenosti, iako sama ta djela koje spominjete poput Malaparteove Kože zacijelo pripadaju književnosti izvan glavne struje modernizma, iznimno su mi bliske. Utoliko više što sam kao konstantu u svojim filozofijskim promišljanjima suvremene umjetnosti nastojao pokazati da valja neodgodivo proći između dvije čudovišne moći zatiranja autonomije same biti umjetnosti. S jedne je strane demon politizacije, a s druge pak estetizacije života samoga. Stoga nije nimalo neobično da je Heidegger u spisu Besinnung iz 1938. godine obje ove nelagode proglasio putem u okorjeli kič. No, imamo čitav niz autentičnih svjedoka književne autonomije koji pokušajem uspostavljanja tzv. istinskih vrijednosti umjetnosti prostituiraju svojim etičko-političkim djelovanjem vlastitu težnju za ne-moći biti umjetnosti. Padaju mi na um ponajprije Ernst Jünger i Peter Handke. Potonji je čak napisao i svojevrsni manifest u ranoj fazi svojeg spisateljstva naslovljen Ja sam stanovnik kule od bjelokosti da bi sve to svojim angažmanom 1990-ih godina u ratovima na ovim prostorima naprosto bezobzirno pogazio.
Vrijeme u kojem živimo nije mnogo u bitnim duhovnim odlukama drukčije od prethodnih, često epohalnih »graničnih situacija«, da se poslužim izrazom Karla Jaspersa iz njegove težnje da transcendira granice egzistencijalne bačenosti u svijet. To znači samo jedno. Ako je moguće, nužno je ostati neokaljan zovom raznih pseudoangažmana, a još je više važnije biti usmjeren promišljanju i kazivanju onog što pripada biti ljudske egzistencije kao slobode stvaralačkoga događaja. Očuvati jezik kojim ne prijetimo Drugome, već ga pozivamo na onaj, rekao bi Maurice Blanchot beskrajni razgovor, čini se danas uvjetom mogućnosti spasa ne samo filozofije i umjetnosti, već i našeg zajedničkoga obitavanja kao ljudi upućenih jedni na Druge.
Književnost je u tome alkemija slobode. Ja imam problema s glazbom zato što mi stvara suvišak osjećaja i često ulazi u područje one katarktičke ekstaze s kojom više ništa ne možemo. Kao što znate, napisao sam Sliku bez svijeta – Ikonoklazam suvremene umjetnosti, Litterris, Zagreb, 2006. na koju su se posebno referirali najveći slovenski filozof pok. Ivan Urbančič i vjerojatno jedan od vodećih srpskih filozofa pok. Milorad Belančić u svojim knjigama. Slika je događaj realizacije metafizike u tehnosferi i zato će njezina budućnost biti u posvemašnjem nestanku mimesisa i reprezentacije. Ostat će samo vizualizacija i totalno osvjetljenje ništavila, ništa drugo. Doba vladavine tzv. digitalne slike pokazuje nam ovu čudovišnu transparenciju stvarnosti kao čiste konstrukcije. Zaboravljaju današnji teoretičari medija i vizualnosti da je Hegel proglasio kraj povijesti razdobljem prisjećanja na prohujalo vrijeme nalik prelistavanju kataloga umnoženih slika.
Što nam drugo preostaje negoli riječ. I samo je ona, kako Vi kažete, bliska onome »svetome« jer je od iskona dvoznačna – zakonodavna kao u monoteizmu Židova i kršćana, te mitopoetska kao u iskonu grčke mudrosti o čemu govori Emanuele Severino u svojim nadahnjujućim knjigama. Kad nam je teško, kad smo izgubljeni i napušteni u samotnosti ovog svijeta, potrebna nam je riječ utjehe, a ne zvuk ili slika neke nepoznate mistične sile. Potrebno nam je da u svetome bijegu od ovog svijeta dospijemo upravo tamo kako to poetski iskazuje Charles Baudelaire u Spleenu Pariza kad kaže Anywhere out of the World. To je spasonosna formula moderne egistencije čovjeka, a ne puki eskapizam. Biti negdje izvan »ovog« svijeta ne znači vjerovati u moć onostranosti kao iluzije nad iluzijama. Naprotiv, biti negdje izvan »ovog svijeta« znači obitavati u istinskome svijetu riječi kao u svojem jedinom pravome domu.
Čitajući književna djela u trenucima povratka kraljevstvu riječi ne znači, dakako, odbaciti moć spekulativnoga mišljenja filozofije. Moja su iskustva stoga bliska Vašim, uz dodatak da nikad nisam književnost shvaćao drukčije negoli kao suputnika filozofije i obratno. Uostalom, umjetnost je samo drukčiji način kazivanja o biti bitka, bića i biti čovjeka i od iskona u mitskome kazivanju otvara prostor susreta s jezikom kao događajem nadolazeće povijesti. U knjizi Neiskazivost – o mišljenju kao pisanju, Litteris, Zagreb, 2019., kao što znate, ključni je esej onaj o Bruni Schulzu. Završit ću ovo pismo onako kako i završava moj esej »Neiskazivost – Bruno Schulz ili o začaravanju stvarnosti«.
Pisati znači misliti i ostavljati trag stvaranja u beskonačnoj pustinji koja se širi i sažima. Bez pisanja umiremo. Polako, u ravnodušnosti spram svijeta i njegovih novotarija, sami i »odloženi među akte – arhivski broj u velikoj registraturi neba.« Tako završava Schulzova pripovijest »Kometa«. Pisati znači umjeti dovršiti djelo koje je neiskazivo poput slika iz djetinjstva i njihova varljiva sjaja.
Zaustaviti se na rubu teksta, na vrijeme, bez žaljenja za onim što bje svršeno jednom i zauvijek. Pisati znači omeđiti svoje vrijeme riječima jačim od sveprisutnih sutona knjige.
Srdačno Vas pozdravljam,
Vaš Žarko
*Delovi ove prepiske objavljeni su u: KNJIGA LUTANJA: Pisma-razgovori-zapisi, Litteris, Zagreb, 2024.
NENAD OBRADOVIĆ 